Mojih 105km na 100 milja Istre

Iza mene je jedan prekrasan vikend trail događanja u Istri. Najveće trail running događanje u Hrvatskoj u svome drugom izdanju odrađeno je na najvišoj svjetskoj razini. Organizatori su napravili fenomenalan posao. Albe i Trickeri uz pomoć brojnih volontera odradili su velik i zahtjevan posao. Ljubaznost i susretljivost je bila na najvišoj razini. Staza je bila vrlo dobro označena uz sve poteškoće sa kojima su se organizatori susretali. Kontrolne točke sa okrijepom su bile vrlo bogate sa iznimno susretljivim volonterima. Teško je zapravo nabrojati sve što me se dojmilo jer me strah da ću nešto zaboraviti pohvaliti. I nekoliko dana poslije trke emocije su još uvijek jake i svježe, a to najbolje govori kakva je bila trka.

WP_20140411_009Moja trka na 105km došla je nakon nekoliko stresova: zadnjih tjedana me skršila prva viroza nakon dužeg vremena, ozbiljno umorio rad na poljoprivredi i saznali smo za smrt Sonjine šefice i moje drage profesorice biokemije sa PMF-a, zbog čega smo preskočili prijave i došli direktno na start trke u Lovran. Unatoč stresovima, atmosfera na startu je bila odlična i start je protekao ugodno. Uspon na vrh Učke je išao po planiranom laganom osjećaju te sam na vrh stigao kao prvi za 1h i 16 min. Na vrhu se spajamo sa 100-majlerima. Ispred mene ih je svega nekoliko koje sam većinom prestigao do Buzeta. Spust prema Poklonu odrađujem lagano, ali i lakše od očekivanog. Sve spustove do Buzeta sam se trudio raditi lagano i smireno jer su bili tehnički zahtjevni. Prema Buzetu napredujem lagano bez forsiranja. Jako su me veselili dolasci na kontrolne točke gdje su nas čekali divni volonteri. Na Koritima je bilo prekrasno sresti moje Sljemenaše, a na Žbevnici su me s veseljem dočekali moja Sonja i Vanja što mi je dalo osjećaj posebne energije. Do Buzeta dolazim za 6 sati i cca 5min, no tu me čeka i neugodno iznenađenje. Na tranziciji nema moje vreće i počinje potraga organizatora za njom. Situacija me zbunila i od tada donosim potpuno krive odluke i procjene koje su me na kraju stajale ukupne pobjede. Krećem, iako nije pronađena vreća, s nadom da će je pronaći i negdje mi je dostaviti. Vreća je naime bila tamo, samo na krivom mjestu, broj je bio tako napisan da kada se je gledalo odozgo izgledao je kao broj 228 a ne 338. Moja odluka da krenem što prije pokazala se potpuno pogrešnom, jer sam takav zbunjen skrenuo na stazu za 100 milja. Nakon što sam shvatio da staza ne ide u pravom smjeru zovem organizatore koji me obavještavaju da je vreća pronađena i kreću u potragu za mnom. Nasred ceste na brzinu obavljam izmjenu najnužnijih stvari sa željom da potrošim što manje vremena i trčim za autom organizatora koji me vraća na pravu stazu. WP_20140411_010Umjesto da sam smireno pričekao i izgubio samo desetak minuta ja sam u Buzetu nepotrebno potrošio dvadesetak minuta, kao i više snage i psihičke energije. No čak i nakon toga umjesto da sam se smirio ja sam pokušavao nadoknaditi zaostatak jurnjavom, nejedenjem i nedovoljnom hidratacijom, što je na kraju rezultiralo gubljenjem, padanjem, grčevima i totalnim raspadom sistema. Fulavanje prije spusta prema Opatiji i pokušaj nadoknade sjurivanjem rezultiralo je spektakularnim padom u kojem je stradalo lijevo koljeno, desni list, kvadri i kuk. Do Oprtlja još dva puta uspijevam krivo skrenuti ali na sreću sam to i brzo shvatio i nakon iskustva sa padanjem više ne pokušavam forsirati. Nakon Oprtlja konačno polako imam dojam da sve dolazi na svoje mjesto, dani se, primjećujem i uživam u prirodi oko sebe, posebno u brojnim orhidejama i pjevu ptica po livadama i šumarcima. Nekako mi se čini da je nateže iza mene ali bio sam u krivu. Malo poslije Završja gdje su me svojim prisustvom razveselili Mirjana i Domagoj, opet radim veliku grešku i gubim nekoliko minuta na fulavanje staze. Nakon toga počinje potpuni psihički raspad sistema. Uhvatila me ogromna kriza i počeli su me hvatati grčevi. Hodam polako prema Grožnjanu, pijem, uzimam magnezij i gel, a u Grožnjanu se trpam bananama i nakon koje minute opet normalno trčim prema Bujama. U Bujama umjesto da stanem, ponovo uzmem gel, magnezij i dobro se hidriram i nastavljam što brže, no već na prvom spuštanju počinju grčevi i slabost. U završnoj nizini prema Umagu grčevi me potpuno ruše, takvu krizu nisam nikada doživio. Svjestan sam da neću pobjediti i samo čekam da se pojavi Čeh koji je u Bujama bio 10 min iza mene. Nakon što me prešao polako nastavljam hodati, srećom susrećem Igora Dorotića koji je u obilasku staze i potiče me da polagano krenem trčati. Uskoro se to lagano trčanje pretvorilo u normalno trčanje i do kraja više nisam imao velikih problema. U cilj ulazim kao drugi sa rezultatom od 12h i 17 min što je bolje od očekivanog vremena. Ekipa u cilju me dočekala tako da sam se osjećao kao pobjednik i hvala im na tome.

Ovaj puta sam pobjedio sam sebe, bez imalo podcjenjivanja pravog pobjednika koji je više nego zasluženo pobjedio u finišu trke. Ja sam napravio toliko početničkih grešaka da nisam niti zaslužio pobjedu. Iako mogu biti jako zadovoljan mojim fizičkim stanjem, pokazao sam da još puno moram raditi na mirnoći i psihi kada se dese nepredviđene stvari i sve ovo mi je zapravo bila jako dobra škola i pokazatelj gdje se još moram spustiti ponizno na zemlju.WP_20140413_13_14_26_Pro

Na 100 milja situacija se odvijala otprilike kao što sam pretpostavljao, dakle da će stari vuk Jay Aldous dobiti trku budući je najiskusniji, a ostali fizički odlično spremni natjecatelji nisu se još iskušali na takvoj udaljenosti. Posebno me veseli rezultat našeg Duje s kojim sam se sreo u noći na Orljaku. Duje je zaslužio naš naklon i onakav doček u svome Omišu. Još jednom bravo za Duju i Omiš, tim više jer dobro znam da pobjedim na UTMB-u u Samoboru i Zagrebu nitko ne bi ni trepnuo jer ipak nisam Severina na štakama da bi to bila neka vijest. Čestitam i svima ostalim pobjednicima a tu mislim na sve koji su odradili svoje trke.

Posebno me veseli što je događaj 100 milja Istre u svoje tri trke pokazao, da mi u Hrvatskoj itekako imamo što raditi u svijetu trail trčanja. Imamo odlično organizirane trke na prekrasnim i atraktivnim terenima, sve veću masovnost ali i sve bolje mlade trkače i trkačice koji se bez ikakve potpore od naših sportskih saveza probijaju prema svjetskoj eliti, zato naprijed Duje, Ivan, Stiven, Vedran, Matea, Paula, Ivana, Nikolina i oprostite ako sam nekoga zaboravio.

Za kraj mogu samo još jednom zahvaliti organizatorima i volonterima na fenomenalno odrađenoj trci. Također mogu napisati da se za cijenu startnine dobije daleko više nego na velikim trkama vani, što traži ogroman napor organizatora u skupljanju sponzorstava da bi se mi trkači osjećali odlično. Zahvaljujem na podršci svim ljudima u i izvan svijeta traila, Nokiji, Sport Lab Brand Storu, Medo-floru i mojem crvenokosom plemenu na podršci koju mi pružate jer bez vas moji rezultati sigurno ne bi bili ovako dobri.

Po svemu što sam vidio 100 milja Istre će uskoro postati svjetski značajna trka i nadam se da će to biti prepoznato od relevantnih hrvatskih institucija, jer to nije samo kvalitetna i pozitivna sportska, nego i turističko-gospodarska promocija lijepe naše.

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *