UTMB s odmakom

utmb

Nakon ozbiljnih višemjesečnih priprema koje su u fizičkom smislu prošle gotovo savršeno, konačno je došao dan odlaska u Francusku. Tijekom priprema sam odradio nekoliko odličnih trka i bio sam pun samopouzdanja za predstojeći UTMB. Najteži dio priprema je bio onaj logistički jer su trka i pripreme bile vrlo financijski zahtjevne. Ne znam koliko bih daleko stigao u tom financijskom dijelu da nije bilo donatora i sponzora kao što su: Medo-flor d.o.o i njihove matične mliječi koji su se brinuli o mojem zdravlju, Nokiji koja me je oboružala odličnom Lumiom 920 i pružila mi promotivnu potporu te naposljetku kao spas u zadnji čas Sport Lab Brand Store koji me je opremio najboljom mogućom opremom. Posebno sam zahvalan Treking ligi, trekerima i trkačima pojedincima koji su me podržali, motivirali i svojim donacijama omogućili da uspijem u ostvarenju svojih planova i ciljeva. Također veliko hvala Goranu i Marku na organizacijskim stvarima vezanim uz smještaj, put i prehranu. Marko se pokazao kao odličan i strpljiv kuhar i na tome smo mu svi bili zahvalni.

WP_20130830_002U Chamonix smo u autu krenuli Marko, Goran, Ivan i ja. Najviše smo se bojali loše vremenske prognoze. Dočekala nas je kiša, ali za utjehu, prognoza za dane trke je bila više nego odlična. U Chamonixu smo se ekipno kompletirali sa dvije junakinje Tadejom i Daliborkom. Na sajmu u sklopu UTMB-a dočekala nas je vesela hrvatska ekipa: Alen, Senad i Bandi, koja je upoznavala ostatak svijeta sa hrvatskim trkama i našim tekućim delicijama.

Prije trke odradili smo kupovinu još nekih stvari potrebnih za trku. Prijave za trku smo odradili u kilometarskoj koloni, iako je u samoj dvorani sve organizirano na vrhunskom nivou i funkcioniralo je odlično. Ovo spominjem za one koji se kod nas na trkama bune kada moraju čekati u redu pet minuta, jer tamo svi čekaju i po više od sat vremena i nitko se ne buni.

Moram priznati da sam imao sve veću tremu kako se približavao dan trke. Polako sam osjećao i lagane znakove viroze koja je već uzela malo jači danak kod mojih cimera. Poseban pritisak mi se stvorio kada mi je Sonja javila da sam na listi potencijalnih favorita trke. Sve to je vjerojatno dovelo do toga da mi se u noći prije trke javio grč u listu, što me dodatno uplašilo, jer je list nakon toga bolio kao da me netko udario u njega.

Dolazak na start je bio pomalo iznenađujuć jer sam završio u prvim redovima među samim trail zvjezdama. Starta sam se najviše bojao, ali je sve prošlo bolje nego sam očekivao. Prve kilometre sam trčao lagano u društvu američkih trail zvjezda. Na prvom usponu sve mi se činilo vrlo lagano i opušteno, i trudio sam se dovoljno piti i jesti. Na prvom spustu vodeća ekipa se sjurila kao da je u dolini cilj. Mnogima je to bila kobna greška jer su mnogi iz te grupe kasnije odustali. Nakon Saint Gervaisa počinju i moji prvi problemi. Počeli su se javljati prvi grčevi u nogama i trbuhu.  To mi je bilo čudno jer sam se dovoljno hidrirao i uzimao potrebne minerale. Sve to je vjerojatno bila posljedica stresa vezanog uz tremu i lagane viroze koja me je hvatala. Nakon što su počeli prvi znakovi problema jako sam usporio i osluškivao kako će se ponašati moje tijelo. Negdje nakon Les Chapieuxa, iza 50-tog kilometra, opet sam se počeo osjećati odlično i počeo se kretati osjetno brže. Tu sam se sreo sa odličnim slovenskim trkačem Davidom Kaduncem i lijepo smo se družili u slijedećim kilometrima. Do Courmayera više nije bilo većih problema, osim jednog malog krivog skretanja s puta. Budući da je sve tako dobro označeno odmah sam shvatio da sam na krivom putu i vratio se na pravu stazu.

UTMBUnatoč problemima s grčevima i probavom u prvom dijelu utrke, kada sam došao do tranzcije u Courmayeru (78. kilometar trke) bio sam zadovoljan plasmanom, vremenom i načinom trčanja.  Nakon naizgled višednevnog boravka na tranziciji u odnosu na ekipu koja je došla otprilike kada i ja, krenuo sam dalje. Na izlasku iz Courmayera primjetio sam da nisam promjenio tenisice, u tom trenutku sam mislio kako to i nije tako važno, jer staza je kao da trčim po Maksimiru. To se kasnije pokazalo  kao kobna greška jer je staza postala tehnički zahtjevna, a light tenisice me nisu zaštitile od udarca koji je uslijedio.

Penjući se na Berton (cca 800m uspona u 4km), imao sam osjećaj da imam sve više snage a ne manje, i prestizao sam trkače. Nakon Bertona slijedi valoviti dio do spuštanja u Arnuvu, koji sam trčao kao da je ispred mene neka kraća trka koja je tek počela. I dalje sam prestizao ljude. U toj brzini u mraku previdio sam jedan stjenoviti šiljak koji sam zakačio bočnom stranom lijevog stopala. Doslovce sam vidio mrak pred očima, bol je bila takva da sam mislio da sam otkinuo dobar dio stopala. Nakon prvobitnog šoka ipak sam krenuo dalje i vrlo brzo bol je bila podnošljiva, valjda zbog toplog stopala, pa sam nastavio trčati.

1174817_10151831041371113_170022218_nPrve ozbiljnije probleme sa stopalom sam osjetio na strmim djelovima uspona na prijevoj Grand Col Ferret, najvišu točku trke. Nakon prijevoja slijedio je dugački spust sa zemljanom podlogom koja je ublažavala bol. Na tom dijelu trke prestigao sam dosta trkača tako da sam u Champex-Lac stigao 35-ti.  U Champexu i neposredno nakon izlaska sa okrijepe sam prestigao još nekoliko trkača. Osjećaj je bio veličanstven, nalazio sam se u top 30 trkača na UTMB-u, fizički sam bio još u jako dobrom stanju, jedino je stopalo pokazivalo prve znakove otkazivanja poslušnosti. Do Bovina sam se jedva dovukao jer je bilo strmo a ja više nisam mogao stajati na prednjem djelu lijevog stopala. Unatoč tome još sam se popravio u plasmanu . U međuvremenu je teren postao tehnički sve zahtjevniji, podsjećajući na tehnički zahtjevne dijelove Velebita. Spustovi u Trient, Vallorcine i Chamonix bili su strmi i puni kamenja i korjenja, tako da je trčanje sa ozljeđenim stopalom postalo nemoguće. Sada su drugi prestizali mene, pa, iako sam u glavi odavno odlučio da ću se do cilja dovući makar i na sve četiri, nije bilo lako promatrati kako padam u plasmanu. Poruke podrške i pozivi koje sam dobivao u tim trenutcima su me spašavali da psihički ne potonem. Svaki korak je bio za nekog drugog, za Jakova, Karla, Jelenu, Sonju…

Dok su se u glavi redali dragi ljudi i prijatelji zbog kojih nisam smio odustati, na zadnjem spustu prema Chamonixu sjetio sam se Šimuna i njegove prognoze kako ću teško upasti u top 50. U tom trenutku, iako više nisam bio siguran da li sam unutar tih 50 , proradio je moj dišpet. Odlučio sam suspregnuti bol i što prije završiti trku. Na samom ulasku u grad izvadio sam zastavu i zavezao je oko sebe, netko mi je dobacio nešto na engleskom i shvatio sam da sam četrdeset i neki i počeo sam trčati da me još netko ne prestigne.

Zadnji kilometar kroz grad je bio vrlo emotivan, na oči su mi dolazile suze, navijači su pružali ruke i vikali moje ime. Ušao sam u cilj kao 48., s vremenom od 27h i 19min., i time sam ispunio sve svoje planove prije trke, a Šimun nije dobio novu metu za zafrkanciju. Zahvaljujući pravim trekerskim prijateljima, Bandiju, Alenu i Senadu dovukao sam se do apartmana. Te noći sam vrlo malo spavao. Kroz glavu su prolazili sreća i ponos zbog uspjeha na trci, te bol u stopalu, najjača koju sam ikada osjetio. Ujutro sam u cilju dočekao prijatelje Gorana, Marka, Ivana, Tadeju i Daliborku. Svi su završili trku sa većim ili manjim poteškoćama, tako da je misija naše ekipe na UTMB-u 2013 završila sa potpunim uspjehom.

Bol u stopalu je odavno prošla a ponos, sreća i veličanstveno iskustvo istrčanog UTMB-a zauvijek ostaju.

 

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *