100 milja Istre s odmakom-kako sam naučio novu-staru ultra lekciju

Nakon ne sudjelovanja na trci zbog poslovnih obaveza 2015.-te i volontiranja na Žbevnici i Bujama 2016.-te jer sam se ranije tijekom priprema ozlijedio prilikom spektakularnog pada, odlučio sam se ozbiljno spremiti za ovogodišnju Istarsku stomajlericu.

S ozbiljnim pripremama sam počeo polovicom listopada i tijekom cijele i poprilično opake zime odradio sam možda i najbolje zimske pripreme u zadnjih desetak godina. Treninzi su išli po planu, opušteno, bez ozljeda, vratila se i vrlo jaka želja i motivacija za utrkivanjem koja je zadnje dvije godine bila na prilično niskom nivou. Odradio sam nekoliko dugih treninga od toga i na samoj stazi stomajlerice uz asistenciju direktora trke Alena i i u fenomenalnom društvu ekstra trkačkog talenta Milana Budinskog. Treninzi su pokazali da realno na trailu nikada nisam bio bolji, i da bi moj plan o rezultatu između 20 i 22 sata mogao biti realnost. Jedina nepoznanica, strah i upitnik je ostala moja probava koja se u zadnjim trkama gasila nakon cca. desetak sati. Promijenio sam sve u što sam sumnjao da uzrokuje moje probleme s probavom, od stresnih stanja do gelova s kofeinom. U samoj trci sam odlučio koristiti čaj sa đumbirom i kandirani đumbir jer mi jako smiruju probavu.

Samu trku sam dočekao vrlo smireno, odmorno i opušteno, s najboljom potporom na svijetu, mojom Sonjom. Sve smo u detalje isplanirali i držali se toga, tako da sam i u trci i na okrijepama bio vrlo opušten, zadovoljan i sretan. Od kuće smo krenuli u Umag na prijave na dan utrke. Tamo smo sreli hrpu dragih ljudi(Alen, Marko, Elena, Ivana, Ivša, Tadeja, Dado, Sanja, Bili, Darko, Igor, i mnogi drugi….) zbog koji nam je bilo žao da nismo ostali dulje ili došli ranije. Nakon prijava otišli smo na start u Labin gdje sam se u miru spremio, pojeo i odmorio prije trke. Tijekom puta vidio sam i poruku svojih kolega sa posla koja me je posebno dirnula i obradovala. Na samom startu su me dočekali moji Samoborci i Samoborke sa transparentima što me je posebno ganulo i dalo mi jedan posebno lijep osjećaj pred samu trku.

Start je protekao isto tako opušteno i odmah sam se probio naprijed da se na prilično tehničkom silasku u Rabac ne moram kočiti ili pretjecati. Uhvatio sam svoj ritam koji mi je bio vrlo ugodan i nisam obraćao pažnju na trkače ispred ili iza sebe. Bio sam potpuno svjestan da je ovo samo moja trka i da jedino moram slušati svoje tijelo i glavu i da ću tako najvjerojatnije doći do cilja u svom zacrtanom planu. U Plomin sam došao osjetno brže od plana iako sam hodao na gotovo svim većim uzbrdicama. Tamo me čekala Sonja, koja je izmjenu stvari i dogovorenu okrepu odradila savršeno i vrlo brzo nasmijan odlazim dalje. Bez posebnog truda sam se našao u vodećoj grupi trkača kojoj je jedino Dylan Bowman osjetno pobjegao naprijed i vodstvo nije ispuštao do kraja utrke a rezultat me nije posebno iznenadio jer sam ga predvidio u tim okvirima. Unatoč mom predviđanju čestitka i naklon do poda Dylanu za izvedbu.

Na Poklon, Brgudac, Trstenik, čak i u Buzet dolazim brže od plana i brže od prošlogodišnjeg pobjednika. Pritom sam trčao ili hodao vrlo lagano, opušteno iako sam išao vrlo brzo, svjestan da je pred mnom još jako dug put do cilja. Na okrepama me dočekivala, bodrila, hranila, ljubila i grlila moja Sonja. Bio je gušt svaki ulazak u okrepu, ne samo zbog Sonje nego i zbog fenomenalnih volontera koji su navijali, bodrili nas i zafrkavali se sa mnom, što je davalo baš jedan predivan osjećaj.  Noć i sama staza su bile fenomenalne, mjesečina koja nam je posebno svjetlila davala je spektakularan osjećaj ali i prizore za pamćenje. Niti u jednom trenutku nisam imao krize kakve sam znao imati već od 25km na UTMB-u, Velebitu, i sličnim trkama, koje bi trajale od 5 do 30 minuta i kada sam mislio da sam gotov i nakon toga bi opet trčao kao da sam tek startao. Jedina kriza ako se to uopće može tako nazvati je bila na spustu sa Žbevnice kada sam morao nekoliko puta u grmlje na bezuspješni pokušaj odlaska na wc jer sam u crijevima osjećao lagane grčeve, pokušao sam spriječiti veće posljedice i nisam se obazirao na gubitak vremena jer sam znao da ionako stojim bolje od planiranog. Također na tom spustu po prvi puta nisam mogao jesti ni piti ali sam se nekako nadao da ću na okrepi popiti čaja od đumbira, uzeti aktivni ugljen, tekuću hranu i da će se sve vratiti u normalu. U tim trenucima uopće nisam osjećao neki ozbiljniji umor ali je počeo strah od probavnih problema. U Buzetu sam se zadržao desetak minuta i već tada nisam mogao jesti ni piti a počelo mi je biti i hladno tako da sam se bolje obukao i krenuo dalje s nadom da će ta kriza proći i da ću opet normalno jesti i piti. Do kanjona Mirne sam otrčao relativno brzo i bez većih problema ali sam uspio i malo fulati (tu sam izgubio možda oko 400m). Probao sam piti i pojesti bananu ali u mene nije išlo baš ništa. Nakon prelaska Mirne u nekih petnaestak minuta potpuno sam ostao bez energije i počeo se pothlađivati. Počeli su i grčevi u crijevima a u želudac ništa nije išlo, uskoro sam jedva hodao i na nizbrdicama a do Huma sam jedva došao. Na izlasku na asfalt prije Huma dočekala me Sonja, otpratila do okrepe i pomogla da se presvučem u suho. Bio sam u stanju šoka, hipoglikemija i hipotermija su odradili svoje, više nisam mogao nastaviti dalje. Trebalo mi je dva sata, deke, poplon, Sonja i Aleks da me ugriju. Osjećaj je bio toliko grozan da mi uopće nije bilo žao što nisam mogao nastaviti dalje.

Nakon kratkog vijećanja odlučili smo otići do Buzeta, ispratiti naše KCIPT-ovce i druge drage ljude na startu green utrke te nakon toga direktno doma. Tu mi je već bilo teško objašnjavati ljudima što se desilo kada ni sam još uvijek ne znam točan razlog trećeg u nizu otkazivanja probave i to nakon 10h trke ili nešto preko 90km. Tu sam bio siguran da je s mojim trkama preko 100km gotovo i da sigurno ne idem na Lavaredo Ultra Trail u lipnju. No sada s odmakom ipak jedva čekam Lavaredo, Jahorinu, Valamar, DUT, čak i 100 milja Istre slijedeće godine.

Što se to dešava sa mnom nakon desetak sati trke još moram ustanoviti, iskreno se nadam da i hoću jer previše volim ovaj oblik sporta da ga se odreknem. Ako itko ima kakvu ideju ili mi može dati kakav koristan savjet spreman sam ga saslušati. Prva pretpostavka je da sam možda išao prebrzo ali osjećaj je bio tako lagan kao ni na jednoj ultra trci do sada, ali svejedno uzimam i to u obzir pri spremanju nove trke. Sonja kaže da sam jeo najviše od svih ostalih vodećih trkaća pa da možda preopteretim probavni sustav koji zbog napora ne dobiva dovoljno krvi pa ne vrši svoju funkciju. Možda je u pitanju neka intolerancija na ugljikohidrate jer sam i prije reagirao loše na gelove, čokoladice i sličnu hranu uz pojavu nadutosti, grčeva i proljeva. Puno je mogućih uzroka koje sada treba detaljno istražiti. Zapravo naučio sam novu-staru lekciju da još moram puno učiti o ultrama, ultra nije gotova dok ne prijeđeš ciljnu ravninu. Stomailerice su kao život pune uspona i padova, uspjeha i neuspjeha, odustajanja ali i nastavljanja i novih pokušaja.

Prvo i posebno „HVALA“ ide Sonji koja me mora trpiti. Hvala ti na nevjerojatnoj potpori i ljubavi! Kada misliš da će nakon takvog odustajanja reći „e sada je dosta“, ona provali da jedva čeka slijedeću utrku i potporu!

Hvala organizatorima i svim volonterima na ogromnom trudu i velikoj časti da imamo jedan ovakav trail događaj u Hrvatskoj. Što se mene tiče sve je bilo gotovo savršeno, ništa lošije od najrazvikanijih trka toga tipa u svijetu. Staza je bila odlično označena, osim par skretanja u prvom dijelu do Bodaja koja su mogla biti malo bolje označena, drugi dijelovi su bili takvi da bi i slijepac mogao proći.

Hvala svima koji su me podupirali i navijali za mene. Veliko hvala Easy Going Store-u, Zvonetu i Dadi na potpori i sponzorstvu u obliku novog salamon ruksaka koji konačno ima sve ono o čemu sam sanjao kada je u pitanju jedan ruksak za stomajlerice.

I na kraju ostaje malo tuge jer nisam uspio doći do cilja ali i nada da ću jednom ipak ući u Umag kao finišer 100 milja Istre. Čestitam svim finišerima u Istri, posebno me veseli veliki broj mojih Samoboraca koji se definitivno većinski opredjeljuju za trail.

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *